02/10/2026
HVALA VAM...!💔
Ovih dana,otkako nas je napustila naša Branka,primili smo toliko poruka sućuti,toplih riječi i uspomena.
Javljali su nam se prijatelji,poznanici,naši gosti,ali i ljudi koje nikada prije nismo upoznali.Svaka nam je poruka značila.Svaka riječ bila nam je pokazatelj koliko je Branka svojim životom i radom dotaknula ljude,mnogo šire i od krugà onih koji su je osobno poznavali.Među njima javio se i g Mislav Benčević.Vidjevši vijest o Brankinom odlasku poželio nam je poslati priču koju je puno prije napisao,a za koju je smatrao da se upravo sada,u ovim danima sjećanja i ispraćaja,treba naći među nama.Njegova priča govori o Brankinom "Prolazu" i kremšniti,onome što je svojim radom,ljubavlju i ustrajnošću godinama stvarala i čuvala.
Hvala vam g Benčević što ste svoju priču podijelili s nama.
Hvala svima vama koji ste ovih dana nazvali,javili se,zastali....prisjetili se Branke i uputili nam riječi utjehe.Čuvat ćemo ih.Kao što ćemo čuvati i ono što je Branka ostavila nama!❤️
A sada objavljujemo pjesmu g Mislava Benčevića:
Lijepo, lijepo...
Sunčani petak izmamio je brojne Samoborce na Trg kralja Tomislava. Dječačić s tamnoplavim ruksakom na leđima i crveno-bijelom, baseball kapom, okrenutom naopako, sa šiltom na zatiljku, žurio je prema slastičarnici, smještenoj na sredini trga.
Smiješio se pogledavajući oko sebe, dok je sunce ocrtavalo sjene po popločanoj terasi između stolova. Kako se sunce uspinjalo, bivalo je sve toplije, gotovo vruće za konac rujna.
Propustivši mladu majku s kolicima, koja je izlazila, zakorači u slastičarnicu, odahne pa uzdahne i brzo zavuče desnu ruku u prednji desni džep izblijedjelih traperica.
Četiri novčića veselo zacvrkutaju, udarajući jedan o drugi pa zabljesnu na dječakovu dlanu, dok je prilazio staklenoj vitrini prepunoj kolača i pozdravljao konobaricu opasanu bijelom pregačom.
Ispruži dlan, istrese novčiće na pult i reče: Jednu molim!
Kremšnitu?
Da, da!
Gdje ćeš sjesti?
Molim Vas u kutijicu, za van!
Evo!
Za baku je! Jako ih voli!
Lijepo, lijepo!
Da, da, rođendan joj je pa je želim razveseliti na putu iz škole.
Suza je bljesnula u konobaričinom oku kad je okrenula glavu i ugledala dječaka koji se nije prestajao smiješiti.
Prepoznala ga je po naopako okrenutoj kapi s kvadratićima! Viđala ga je ranije, ali mu nije znala ime, gdje stanuje ni tko mu je baka...
Vraćajući mu četiri novčića koje je istresao na pult, nasmiješi se i ona njemu, dok je palcem lijeve ruke otirala suzu koja se prevalila preko donjega lijevog kapka i lagano klizila niz jagodicu.
Pruži mu prozirnu kutijicu u kojoj se žutjela jedna kremšnita i tiho ponovi:
Lijepo, lijepo... Izvoli!
