27/09/2026
NE ZNAM NI KAKO DA OVO NAPIŠEM… ❤️
Večeras, negdje oko pola deset, polako se spremam zatvoriti SHOCK. Kraj je sezone i već se nekoliko dana spremamo za zatvaranje. Voćne kupove više ne radimo skoro deset dana, više ne nabavljamo voće za njih. Ostalo nam je nešto malo kivija i banana koje držimo za sebe i za banana split.
I baš tada na vrata dolazi čovjek, a s njim jedna djevojka.
Pita me:
„Imate li još voćnih kupova?“
Kažem mu da nemamo, da smo s tim već završili.
On kaže: „Dobro.“ Okrene se i krene prema izlazu.
Ali nakon par koraka ponovno se okrene prema meni i kaže:
„Dolazim iz Belgije, iz daleka sam došao… pa šta god imate, napravite mi nešto.“
I tada sam ga malo bolje pogledao.
I tu se sve promijenilo.
Gledam ja njega… gleda on mene…
I u sekundi mi kroz glavu prolazi 1988. godina.
Vojska.
Ista generacija, rujanski rok. Spavali smo u istoj sobi, bili zajedno cijelu godinu, družili se, prolazili sve ono što smo tada prolazili.
I odjednom mi sine:
„Čekaj… pa to je moj prijatelj iz vojske!“ 😪😪😪
Nismo se vidjeli 38 godina.
Ne znam ni sam koliko smo sekundi tako stajali i gledali jedan drugoga. Kao da ni on ni ja ne možemo vjerovati da smo se nakon toliko godina ponovno našli.
A onda mi počne pričati kako me pronašao.
Kaže mi da je u Belgiji došao kući s posla, legao i počeo gledati TikTok. Počeli mu se pojavljivati moji videozapisi s voćnim kupovima.
Prvi put nije obraćao puno pažnje.
Onda opet vidi mene.
Pa opet.
I kaže:
„Čekaj… je li ovo on?“
Gledao je još mojih videa, još jednom lice… i onda mu je odjednom sinulo:
„Pa to je Florim!“
Pronašao me nakon 38 godina — preko TikToka.
I što je napravio?
Nije mi napisao poruku.
Nije mi rekao da dolazi.
Sjeo je i došao iz Belgije da me iznenadi.
I stvarno me iznenadio.
Došao je sa svojom kćeri, pojavio se na vratima SHOCK-a i ja nisam imao pojma tko mi dolazi.
I zato mi je ova večer toliko posebna.
Voćnog kupa više nije ni bilo.
Ali iskreno, večeras mi nije bio važan voćni kup.
Važno mi je bilo to što je nakon 38 godina ispred mene ponovno stajao moj prijatelj iz vojske.
Čovjek s kojim sam dijelio sobu, godinu dana života i jednu posebnu mladost.
Ovu fotografiju iz 1988. poslao mi je večeras.
Gledam je i još uvijek mi je teško vjerovati da je čovjek s te fotografije večeras stajao ispred mene.
38 godina je prošlo.
A osjećaj susreta bio je kao da se dio tog vremena samo na trenutak vratio.
Hvala ti, prijatelju, što si me pronašao.
Hvala ti što nisi samo poslao poruku, nego si došao.
Neke ljude jednostavno ne zaboraviš, ma koliko godina prošlo. ❤️
A ja ću ovu večer sigurno dugo pamtiti.
SHOCK je večeras stvarno bio u šoku. ❤️
